Početna strana > Prenosimo > Severno Kosovo treba predati Srbima
Prenosimo

Severno Kosovo treba predati Srbima

PDF Štampa El. pošta
Jevgenij Primakov   
subota, 21. mart 2009.
 (NIN, 19.03.2009)

Pre tačno deset godina tadašnji premijer Rusije Evgenije Primakov, dok je leteo avionom na sastanak sa potpredsednikom SAD Alom Gorom, obavešten je da je NATO počeo da bombarduje Jugoslaviju. On je tada okrenuo avion iznad Atlantika i vratio se nazad. O tome je i kod nas i u Rusiji dosta pisano, ali je ostalo uverenje da je to bio jedan od retkih ruskih gestova podrške tadašnjoj Jugoslaviji, a nije malo ljudi u Rusiji koji će vam i danas, kad saznaju da ste iz Srbije, reći da se stidi ponašanja svoje države u to vreme.

- Rusija apsolutno nema razloga da se stidi. Mi smo tada maksimalno pomogli Jugoslaviji. Naravno, u okviru svojih mogućnosti. Ne može se o svemu govoriti za novine, ali verujte mi, nismo nijednom otišli u Beograd praznih ruku – kaže za NIN Jevgenij Primakov, danas predsednik privredne komore Rusije, bivši premijer, ministar inostranih poslova, deputat Državne dume, šef ruske spoljne obaveštajne službe, član “Svetskog saveta mudraca” i brojnih međunarodnih uticajnih instituta.

- Nije moje da ocenjujem ulogu ruskih rukovodilaca u to vreme, jer sam posle tog putovanja još neko vreme bio premijer, ali mogu vam reći da sam se tada, svakog jutra u 9 sati, uključujući i nedelju, sastajao sa ministrima inostranih poslova i odbrane, načelnikom generalštaba, rukovodiocima obaveštajnih službi, iako oni nisu bilo potčinjeni meni, nego predsedniku. Razgovarali smo o tome kako možemo da pomognemo i smatram da smo u skladu sa svojim tadašnjim mogućnostima, uradili veoma mnogo.

Kako je Jeljcin reagovao na vašu neobičnu poruku Americi?

- Nije mi ni reč rekao kad sam se vratio. A kad sam ga telefonom iz aviona obavestio da se vraćam, pitao me je – imamo li goriva do Moskve. I to je sve.

Kako vidite današnju situaciju u Srbiji?

- Mislim da je veoma dobro što ste postavili pitanje Kosova pred međunarodnim sudom UN. Zato su gotovo svi glasali za. Ali, postavlja se pitanje šta dalje. Ja ne verujem da se stvar može realno vratiti na pregovore, na stanje pre nego što je objavljena nezavisnost Kosova i priznata od veoma mnogih, uključujući Crnu Goru i Makedoniju. Mislim da sada treba rešavati one probleme koji se mogu rešavati. Jedan od njih je, možda, predaja severnog dela Kosova Srbima. Drugo, smatram da se sada mogu rešavati problemi u Bosni.

Kako?

- Pa ne znam, koliko mi je poznato, Republika Srpska za sada zvanično ne postavlja pitanje ujedinjenja sa Srbijom. Ali ko zna, sve je moguće.

Veliku pažnju javnosti izazvala je vaša nedavno objavljena knjiga “Svet bez Rusije, čemu vodi politička kratkovidost”. Da li je takav svet moguć?

- Samo političkom kratkovidošću se može objasniti potcenjivanje Rusije, nastalo iz uverenja da je Rusija gubitnik u Hladnom ratu. Kako se može smatrati da je izgubila u ratu zemlja koja je u potpunosti sačuvala svoj atomski potencijal? Nije SSSR prestao da postoji zato što je pobeđen u Hladnom ratu, nego zbog unutrašnjih protivurečnosti. Nije tačno ni da je posle raspada SSSR-a svet postao monopolaran. To shvataju čak i Amerikanci koji su ne jednom izjavljivali da se u savremenom svetu mora imati u vidu i mišljenje “mnogih drugih”. Potcenjivanju mesta i iskrivljavanju uloge Rusije u savremenom svetu veoma doprinosi činjenica da je u svetu politički još aktivno pokolenje koje je učestvovalo u konfrontaciji zapadnog sveta sa SSSR-om ili je bilo pod uticajem te konfrontacije. Takav psihološki faktor dovodi do toga da se današnja podozrenja, a ponekad i neprijateljska osećanja prema Rusiji, formiraju na osnovu stavova nastalih za vreme Hladnog rata. Letošnji rat na Kavkazu samo je doprineo negativnom stavu na Zapadu. Ali se smanjio broj onih koji su verovali da se Rusija može ignorisati. Danas je svima jasno da se bez Rusije ne mogu rešavati zadaci vezani za nove izazove svetskoj bezbednosti.

Zašto je bilo potrebno da se dogodi Južna Osetija da bi se shvatio značaj Rusije na svetskoj političkoj sceni? Zašto se danas s takvim podozrenjem gleda na sve što se događa u Rusiji, a pre manje od dvadeset godina Zapad je slavio Gorbačova?

- Siguran sam da je Rusija daleko od toga da svoj značaj u svetu utvrđuje kroz konfrontaciju s bilo kim. A što se tiče Gorbačova – ja ne odričem njegovu istorijsku ulogu. Gorbačov je uradio mnogo. Najvažnije je to što je doneo glasnost u naš život. U njegovo vreme su počele mnoge promene. Ali njemu je nedostajala snaga volje da sačuva državu. Ja nikako ne mogu da razumem zašto Gorbačov nije dao naređenje komandantu Minskog vojnog okruga da pošalje naoružanu brigadu u Belovešku pušću, gde su tada svima poznati likovi rešavali sudbinu Sovjetskog Saveza. A sama činjenica da nije sačuvao SSSR na Zapadu se doživljava skoro kao glavna pobeda. Zato ga obožavaju.

Čini se da Rusiju ne razumeju ni neke nekadašnje bratske republike, mislim pre svega na Ukrajinu i Gruziju.

- Smatram da je zajednica nezavisnih država veoma važna za Rusiju i da ona mora da joj posveti mnogo više pažnje. Bivše sovjetske republike moraju postati ravnopravni partneri Rusije. Strašno greše oni koji pokušavaju da ih okrenu protiv Rusije. Uzmimo samo Ukrajinu i težnju nekih snaga da je po svaku cenu “uguraju” u NATO. To je veoma opasna težnja. U Rusiji ima mnogo onih koji se ne slažu sa predajom Krima Ukrajini. Taj broj će se samo povećati ako Ukrajina zaista postane članica Alijanse. Isto tako zaoštriće se pitanje Crnomorske flote u Sevastopolju. Ali čak ako to i ne uzimamo u obzir, nije mi jasno kako oni koji uporno guraju Juščenka da traži prijem u NATO, ne vide da to može dovesti do podele Ukrajine na dva dela, i samim tim ne može da učvrsti severnoatlantsku alijansu...

Danas je veoma aktuelno pitanje kako će se dalje razvijati odnosi Amerike i Rusije. Kako vi, kao kopredsednik radne grupe “Rusija i SAD: pogled u budućnost”, vidite predstojeći dijalog dva predsednika?

- Mislim da ne možemo da očekujemo da će Barak Obama da promeni politiku Amerike za 180 stepeni, mada za promene postoji šansa. Ogromna je razlika između Obamine administracije i one koja joj je prethodila. U vreme Buša upravljali su konzervativci koji su diktirali doktrinu unilateralizma. Činjenica je da danas u okruženju američkog predsednika nema nijednog konzervativca. Videćemo šta će biti dalje. Danas je jasno da svet nije monopolaran, kako je verovao Buš mlađi, ali je isto tako tačno i da SAD u svetu zauzimaju posebno mesto. Amerika je najjača zemlja i po vojnom i ekonomskom i političkom uticaju. I zato treba s njom imati normalne odnose. Ali ne treba pri tome zanemarivati svoje nacionalne interese. Početkom devedesetih je stvoren određeni model – SAD su se smatrale pobednicom u Hladnom ratu i mislile su da mogu da rade šta hoće, a da mi moramo da ih pratimo. I naše ministarstvo inostranih poslova je to radilo u jednom periodu. Ali nije rešenje za Rusiju da bude vođena. Zato mi moramo da branimo svoje nacionalne interese, ali da izbegavamo konfrontacije. Čini mi se da je to smisao naše spoljne politike.

Svedoci smo ovih dana pojačanog američkog interesovanja za Kinu. Bilo je čak i izjava kako bi bilo dobro da podele liderstvo u svetu.

- Kina se zaista vrlo brzo razvija. Ali mislim da su to o podeli liderstva samo spekulacije. Kina je kolos u savremenom svetu, i mi sa njom imamo jako dobre odnose, uprkos tome što se ponekad govori o mogućoj kineskoj ekspanziji u Sibir. Ja mislim da Kina ni u kom slučaju ne namerava da se širi na sever. Što se ona ekonomski više razvija, to postaje manje opasna.

Ali činjenica je da je Sibir nenaseljen, a Kinezi idu svuda van zemlje...

- Mi sami moramo da rešimo problem Sibira, a samim tim i problem demografije. Moramo da u zapadnom Sibiru stvorimo takve uslove kakvi su u evropskom delu Rusije. Jer nisu demografski problemi samo rađanje i umiranje, već i unutrašnje migracije iz evropskog dela u zapadni Sibir. A za to su potrebni ljudi. Sada mi pozivamo rusko stanovništvo koje je ostalo izvan granica Rusije, posle raspada SSSR-a, ili ranije, da se vrati. Ali oni se nastanjuju uglavnom u evropskom delu. Potrebna je, s moje tačke gledišta, veoma kontrolisana imigraciona politika. Zašto kontrolisana? Pa vidite šta rade Amerikanci – oni, ako puste stručnjake Latinose ili Meksikance, daju im grin kartu, državljanstvo, ako je u pitanju poljoprivrednik, daju mu godinu dana da proba, proveravaju njegovu lojalnost, sposobnost, tek onda može biti reči i o državi. Znači, postoji diferencijalni pristup, i taj pristup moramo i mi da primenjujemo.

Na nerazumevanje Zapada nailazi i poseban put Rusije, njena “suverena” demokratija.

- Nema suverene demokratije. Ja sam u vreme kad je lansiran termin “suverena demokratija” objavio tekst u kome sam rekao da sa moje tačke gledišta nije ispravno govoriti o suverenoj demokratiji. Može i treba da se govori o suverenitetu države. Može se govoriti da određeni istorijski uslovi određuju nivo razvoja države, može se govoriti o religioznim i kulturnim osobenostima. Sve to ostavlja tragove na demokratiju. Ali postoje opšti ljudski principi. Oni ne mogu da se suverenizuju, to je sigurno. To je sloboda govora, izbornost organa vlasti, većina koja određuje pravila, nezavisnost pojedinih vlasti i odvojenost jednih od drugih... To sve ulazi u demokratiju, i treba da važi i u Rusiji i u Srbiji i u SAD.

Za povratak Rusije na svetsku političku scenu veoma je važan i njen ekonomski napredak. Koliku ulogu su u tome odigrale visoke cene nafte, a koliku veština i sposobnost Vladimira Putina koji je osam godina upravljao zemljom?

- U izvesnom stepenu, cene su pomogle, ali sada gledajući pređeni put, vidimo neke nedostatke i greške. Tako je u svakoj zemlji. Mogu vam reći da zaista visoko cenim Putinovo rukovođenje. Ja ga lično znam, pratio sam dugo njegov rad, u nečemu sam i učestvovao. Mogu vam reći da mnoge stvari koje se danas smatraju pogrešnim, nisu vezane za Putina. Evo reći ću vam primer. Naši rukovodioci finansijskog sektora smatrali su da moramo obavezno da imamo stabilizacioni fond, takozvani jastuk bezbednosti u slučaju da se dogodi kriza kakva se zapravo i dogodila. U taj fond je odlazilo sve što smo zarađivali od skupe nafte. Za unutrašnju politiku, za unutrašnju ekonomiju, ekonomski razvoj, standard, te sume se nisu koristile. Putinova inicijativa je bila da se taj fond podeli na rezervni fond koji ne sme biti veći od 10 posto ukupnih sredstava, i fond nacionalnog blagostanja koji je trebalo da finansira diversifikaciju i razvoj ekonomije, standard stanovništva. Posle toga je ispalo da je i taj fond postao kao sveta krava.

Kako je mogao postati “sveta krava” ako je Putin želeo drugačije?

- Jedan važan i do sada neispravljen minus kod nas je slabost administrativne discipline

Imajući u vidu Putinov autoritet i vlast koju je kao predsednik imao, teško je poverovati da se išta moglo događati bez njegove saglasnosti.

- Da, zvuči neverovatno, ali ja znam sasvim sigurno da je to bila Putinova ideja, njegova linija, a onda su ga, očigledno, ubedili govoreći da će, ako se bude tako radilo, porasti inflacija, da će doći ponovo do hiperinflacije... Ne znam šta su mu govorili, ali znam da je on hteo da se taj fond troši pravilno, onako kako sam već rekao.

Kao bivši premijer, kako biste ocenili mere koje Putinova vlada danas preduzima za rešavanje krize?

- Znate šta, ne bih želeo da se nađem u grupi onih generala koji su posle bitke pametni, ali ja sam i ranije i pisao i govorio da treba odlučnije sprovoditi diversifikaciju ekonomije. Šta to znači – to je smanjenje zavisnosti od izvoza sirovina, to je razvijanje inovativne nauke, izgradnja infrastrukture i, bezuslovno, sve to mora da služi povećanju životnog standarda. Javno sam govorio o tome i tražio od ministra finansija da mi dokaže na koji način će izgradnja puteva da poveća inflaciju?

Da li je dokazao?

- Nije, naravno.

A šta da se radi sad kad je kriza već ozbiljno zahvatila zemlju, ljudi ostaju bez posla, inflacija raste uprkos rezervnim fondovima?

- Prvo, da bismo shvatili koji su nam danas najvažniji problemi, moramo da se vratimo malo u prošlost. Kada smo vratili sve dugove SSSR-a, od tih državnih rezervi, to je bilo ispravno. Ali istovremeno su naše firme počele da se zadužuju u inostranstvu i ukupna suma njihovih dugova iznosila je gotovo 500 milijardi dolara. Zašto? Zato što su finansijske vlasti smatrale da će sve biti dobro i dopustile su firmama da se zadužuju. Logika je bila jasna – na Zapadu su davali kredite s malim kamatama, a kod nas se tim novcem zarađivalo daleko više. Vremenom biznismeni su počeli da uzimaju i više nego što im je bilo potrebno, bili su alavi, uzimali sve više i više. Tako sad imaju ogroman dug. Mislim da će država morati da natera te krupne firme da same vraćaju svoje dugove. Ali tu postoji jedna velika protivurečnost – u isto vreme država mora da misli, i to se mora razumeti, da te krupne kompanije moraju da razvijaju istočni Sibir, tamo je potrebno pronalaziti i razrađivati nalazišta nafte i gasa, treba graditi naftovod do Kine preko Tihog okeana... To treba da rade te iste kompanije. Znači, one se moraju i podržati. To je veoma složena stvar. U isto vreme, te kompanije moraju se podržati i zato što je država dužna da vodi računa i o tome da ne propadnu neki od unutrašnjih planova razvoja koji imaju strateški značaj za Rusiju, da se ne dopusti da te kompanije bankrotiraju zato što ne plaćaju kredite inostranstvu, ili vrate dugove tako što će jevtino prodati akcije stranim kompanijama. To bi značilo pustiti strani kapital u strateške oblasti Rusije. Mi to ne radimo i nećemo raditi. Ja sam vam prosto pokazao na tom primeru kako je to komplikovano.

Dobro, to je deo posla, država im već i pomaže, ali šta još mora da se uradi?

- Treba stvoriti centar, adekvatan zapadnim finansijskim centrima, strukturu koja će finansirati našu privredu. Do sada su nam glavni finansijeri bile zapadne banke, ali kriza je to razrušila. Zato treba učvrstiti domaće banke, ali i tu postoje unutrašnje protivurečnosti. Država je dala sredstva bankama, ali to nije stiglo sve do realnog sektora. Sukobili su se interesi učvršćivanja bankarskog sistema kao takvog i istovremeno korišćenje tog sistema za finansiranje realnog sektora. Banke su novac iskoristile za sebe. One su samo tako sposobne da kreditiraju. Ima još jedna protivurečnost koju treba prevazići. Izabrano je 300 preduzeća koje će država pomagati. To su vodeće firme u raznim privrednim granama, naučne, sistemske, koje zapošljavaju čitave gradove ili oblasti. I to je sve ispravno. Ali neke od njih su efikasne i njima zaista treba pomoći, a druge moraju da bankrotiraju. Država u krizi mora da bude nekom majka a nekome maćeha. I u tim uslovima mora se kombinovati državna pomoć efikasnima, sa puštanjem niz vodu onih koje to nisu. Ali to rađa besposlenost, i to je još jedna protivurečnost. Šta da se radi u tim uslovima?

Putevi?

- Tako je, javni radovi. Mi sada to i počinjemo. Ne slažem se sa onim novinarima koji tvrde da vlada ništa ne radi. To uopšte nije tačno. Kod nas se čini veoma mnogo. Tačno je da se negde proba, pa i greši (kao pomoć bankama koja nije dovoljno kontrolisana pa je novac otišao na njihove potrebe), ali istovremeno mnoge stvari su objektivno teške i skopčane sa protivurečnostima koje treba prevazilaziti.